Home

Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović (photo: FaH)
Izvor slike: FaH
Pravila političke igre

Lekcija predsjednice Grabar- Kitarović Vladi iz teorije pregovaranja

Izvođenje vojske iz vojarni bez Predsjedničine suglasnosti bio bi težak prijestup, a ako bi netko neovlašteno preuzeo ovlast Vrhovnog zapovjednika, izložio bi se kaznenoj odgovornosti. Radilo bi se, naime, o svojevrsnom državnom udaru.

U pregovorima između predsjednice Republike i Vlade o tome kako će se proslaviti Dan pobjede Predsjednica je, posve predvidivo, izašla kao pobjednica. Teorija pregovaranja nas, naime, podučava da u pregovorima bolju poziciju uvijek ima ona strana koja ima bolju „BATNA“-u, odnosno bolju najpovoljniju alternativu u odnosu na pregovorima postignuti dogovor (Best Alternative To a Negotiated Agreement).

Svaki dobar pregovarač, prije nego što uzlazi u pregovore s drugom stranom, mora znati što mu je alternativa ako se dogovor ne postigne. Predsjednica je imala snažnu BATNA-u, i u pregovore je mogla ući sigurna. Naime, ako do dogovora Vlade i Predsjednice o tome da se na Dan pobjede proslava neće održati drugdje nego u Kninu ne bi došlo, Predsjednica je mogla biti sigurna da bez nje vojni mimohod u Zagrebu nije moguć. Već samim time da se ona ne pojavi na mimohodu, Načelnik glavnog stožera ne bi imao kome predati prijavak, niti dobiti naredbu da pokrene vojne jedinice u mimohodu. Izvođenje vojske iz vojarni bez Predsjedničine suglasnosti bio bi težak prijestup, a ako bi netko neovlašteno preuzeo ovlast Vrhovnog zapovjednika, izložio bi se kaznenoj odgovornosti. Radilo bi se, naime, o svojevrsnom državnom udaru.

BATNA, što ju je Zoran Milanović imao kao nadomjestak za postizanje dogovora s Predsjednicom, bila je tragična. Imao je, ne alternativu, nego dvije mogućnosti: mogao se izložiti sramoti pred publikom i televizijskim kamerama - da se vojni mimohod, organiziran po njegovu zahtjevu ne može održati, ili da se održi po njegovoj naredbi, a da time on samoga sebe izloži ozbiljnom kaznenom progonu.

Za nekoga tko želi izazivati napetosti u društvu, BATNA, što ju je imala Predsjednica, bila bi sasvim dovoljna, i takva osoba niti ne bi pristupila pregovorima. Ostavila bi mogućnost Vladi da prizna kapitulaciju, ili da se do kraja osramoti. U takvim okolnostima, međutim, Vlada ne bi sigurno pristala na kapitulaciju. Posljedica bi bila opća nacionalna sramota na ključni državni praznik. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, u takvim okolnostima ne bi bio proslavljen niti prigodnim programom u Kninu, niti vojnim mimohodom u Zagrebu. I na unutarnjem i na vanjskom planu Hrvatska bi izgubila kredibilitet. Pokazalo bi se da se „vlast valja ulicama“, a da građansko društvo mora preuzimati ulogu koja u organiziranim društvima pripada javnoj vlasti.

Prije nego što uđu u pregovore, pregovarači moraju znati što je njihova BATNA, kako u pregovorima ne bi odbili ponudu koja je za njih jednako dobra ili bolja od alternative postizanja rješenja pregovorima. Moraju definirati i što je točka njihova odustajanja od pregovora, odnosno, minimum koji žele postići pregovorima. Za Predsjednicu minimum, koji se želio postići pregovorima, u ovom su slučaju bili izbjegavanje produbljivanja društvenih sukoba i demonstracija da je i s Vladom, odnosno Premijerom, koji ima tako antagonistički stav, moguće postići sporazum. Za Vladu minimalno je očekivanje, pomalo iracionalno, postalo to da se vojni mimohod ipak održi. Premijer se, naime, nada da bi mu vojni mimohod mogao poboljšati rejting u javnosti, s obzirom da Hrvatska vojska uživa visok ugled u društvu, a ovogodišnji Dan pobjede mu je posljednja prilika u karijeri za održavanje mimohoda. Predsjednica je, svjesna ovoga minimalnog očekivanja, odnosno točke odustajanja od pregovora, s Vladina stajališta, javno govorila o alternativnom datumu održavanja vojnog mimohoda: na Dan oružanih snaga iduće godine, to jest o 25 godišnjici postrojavanja prvih hrvatskih vojnih i redarstvenih jedinica u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici, 28. svibnja 1991. I tada će, kao i danas, predsjednica Grabar-Kitarović biti vrhovna zapovjednica, ali je izvjesno da će Hrvatska tada imati drugu vladu.

Predsjednica je u ovom pregovorima s Vladom imala dva prioriteta: pokazati da je moguće postići dogovor i taj dogovor postići brzo. Vlada je imenovanjem Odbora za proslavu, u kome je Predsjednica trebala biti nadglasana i time ponižena, nastojala spriječiti postizanje kompromisa. Mislili su da time što oni određuju uvjete okruženja za postizanje dogovora ujedno i diktiraju kakav će taj dogovor biti. Iako na to ničim nije bila obvezana, Predsjednica je pristala na takav format pregovora i bila je spremna na kompromis s Vladom, zato da bi pokazala kako je konsenzus u društvu moguć, ali i kako bi osigurala dostojan okvir državne proslave Dana pobjede. I jedno i drugo joj je uspjelo. Pokazala je da je racionalan pregovarač, koji poznaje alternativu koju ima u političkom sustavu, a zna i slabosti druge strane, ali izbjegava ih iskoristiti za ponižavanje protivnika.

Oni koji poznaju pravila pregovaranja znaju da je Predsjednica Premijeru očitala ozbiljnu lekciju iz teorije pregovaranja, ali ga je pritom i zaštitila od njega samoga. Ne radi njega, nego zato što on trenutno predstavlja važnu društvenu instituciju. Za razliku od Vlade, Predsjednici je stalo do konsolidacije demokratskih institucija. I u ovim je pregovorima doprinijela očuvanju demokratskih institucionalnih odnosa. Teško je, naime, pregovarati s onima koji se ne drže ustaljenih demokratskih pravila. Upravo zato je ova Predsjedničina pobjeda tako važna.

1503302668 - 21.08.2017 10:04:28