Home

Ante Kotromanović i Tomislav Debeljak (photo: fah)
Izvor slike: fah
Pravila političke igre

Kotromanović jedini ministar obrane zemlje članice EU koji ne zna engleski

Zašto su hrvatski građani obožavali Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala? Prije svega zato što su ljudi razumjeli što oni govore, jer su, koliko se god dalo, bježali od tadašnjega glupoga i ispraznoga, doktrinarnoga političkog metajezika

U socijalizmu je metajezik politike često bio burleskan. Pompoznim se ispraznim riječima na dugo i široko govorilo, a da se nije reklo ništa. Posebni su kalamburi bili vezani uz kovanice i neologizme, ili češće cijele rečenične sklopove, koji su trebali opisivati revolucionarne socijalne eksperimente.

Veliki američki lijevi sociolog Wright Mills u svom je poznatom djelu „Sociološka imaginacija“ ismijavao svoje doktrinarne protivnike, bihevioralne sociologe, prenoseći cijele pasuse njihovih učeno izrečenih nalaza, a onda ih prepričao u nekoliko jednostavnih rečenica. Kad su domaći sociolozi i politolozi primijenili Millsovu metodologiju na politički diskurs sedamdesetih, olovnih godina nakon Hrvatskog proljeća, od političke nomenklature doživljeni su kao opasni destruktivci.

Među hrvatskim socijalnim znanstvenicima starije i srednje generacije legendarna je anegdota autorstvo koje se pripisuje lucidnom i duhovitom Furiju Radinu. Priča se, naime, da je on rekao kako dugo nije razumio značenje sintagme „narodi i narodnosti“, koja je bila obavezan dio političkog diskursa, ali i tekstova režimskih društvenih znanstvenika. Sklop „narodi i narodnosti“, naime, nije imao nikakvoga smislenog značenja, a proizlazio je iz Kardeljeva opusa i njegova nemuštog prevođenja samoga sebe sa slovenskoga na srpski, jer je u slovenskome narodnost sinonim za nacionalnost, a u srpskom, kao ni u hrvatskom, ne znači ništa. Radin je izjavio kako je značenje pojma „narodi i narodnosti“ uspio razumjeti tek kad ga je preveo na talijanski: popoli e popolini.

Jedna od rijetkih epizoda diskontinuiteta u tom praznom socijalističkom doktrinarnom metajeziku bilo je razdoblje Hrvatskog proljeća, ona kratka epizoda od isključivanja Žanka i osude unitarizma, pa do Karađorđeva. Zašto su hrvatski građani obožavali Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala? Prije svega zato što su ljudi razumjeli što oni govore, jer su, koliko se god dalo, bježali od tadašnjega glupoga i ispraznoga, doktrinarnoga političkog metajezika.

Kad danas naiđemo na neki politički tekst ili govor iz ne tako davnih kasnih sedamdesetih ili čak osamdesetih godina, imamo dojam kao da se radi o jeziku koji formalno jest hrvatski, ali ga zapravo ne razumijemo. Doduše, do danas je preživio pokoji političar koji još uvijek funkcionira u tom modu, pa taj diskurs možemo čuti uglavnom prigodimice, ali ga možemo prepoznati i u teško razumljivim, a zapravo efemernim, istupima trenutnog predsjednika Sabora.

Iako nam Josip Leko povremeno omogući nevjerojatan „diskurzivni povratak u lošiju prošlost“, to nije uopće usporedivo s onime što nam je priuštila zamjenica ministra obrane Višnja Tafra. Nastojeći pravdati iskakanje svoga ministra iz ustavnih ograničenja njegova djelovanja, Tafra se poslužila tipičnim metajezikom prethodnog režima, u kome je zaobilaženje pravnih okvira zbog potreba „idejne borbe“ bilo legitimno i uobičajeno. Objasnila je, tako, da predsjednica Republike ima nadležnost uporabe, a Vlada korištenja oružanih snaga. Korištenje je glagolska imenica izvedena iz povratnog glagola koristiti se, a uporaba iz glagola uporabiti. Razlika između ova dva glagola je, prije svega, u tome što se uz koristiti se rabi dopuna u instrumentalu, a uz uporabiti dopuna u genitivu. Osim toga, uporabiti je svršeni, a koristiti se trajni glagol. Međutim, oni su sinonimi i ne postoji razlika u značenju uporabe vojske ili korištenja vojskom.

Iako se političari obraćaju govornicima istog jezika, kad ulaze u „socijalne eksperimente“, koje nastoje objasniti jezičnim kalamburima, bilo bi dobro da se posluže testom koji je napravio Furio Radin: neka to što žele reći prevedu na neki svjetski jezik. Tada bi im moglo postati jasno koliko je ono što žele reći besmisleno. Zapanjujuće je, uzgred, što su hrvatski mediji svojedobno SDP-ovu nesuđenu euro-parlamentarku s pravom ismijali zbog njenoga katastrofalnoga engleskog i legendarne rečenice s kojom je završila govor: „People must trust us“. Mnogo strašnije je, naime, bilo da je na tom „Broken English“ izgovorena hrpa ispraznih besmislica, bez ikakva realnog značenja.

Trenutno je vodstvo Ministarstva obrane legendarno po svojoj „izvrsnosti“ u engleskom jeziku i po tome je već steklo jedinstven status unutar NATO saveza (naime, još se u povijesti nije dogodio da neki ministar obrane zemlje članice NATO-a niti elementarno ne vlada engleskim i da ne može niti otprilike razumjeti što na zatvorenim sastancima govore njegovi kolege, pa, budući da za tu razinu sastanaka prevodioci ne mogu dobiti certifikat, koji bi im omogućio sudjelovanje na njima, ministru mora prevoditi ministrica vanjskih poslova ili visoki časnik američke vojske koji je hrvatskog porijekla). Ako bi prevodiocu dali da inovacije njihove socijalne misli prevede na engleski, pa ako bi im ministrica vanjskih poslova ili neki američki general te misli preveo natrag na hrvatski, dogodilo bi se ono što je svojim protivnicima u „Sociološkoj imaginaciji“ radio Wright Mills. Pitanja je, međutim, bi li spoznaja o „dubini“ njihove socijalne imaginacije doprinijela tome da zašute pred javnošću?