Home

Davor Bernardić (photo: faH)
Izvor slike: faH
Analiza

Kako spasiti SDP: Upada li partija u Berinu zonu sumraka bez sadržaja?

Zanimljivo je da su Milanovićev najveći problem bili narav i karakter, dok je Davor Bernardić do sada bio najuspješniji kao Bandićev držač mikrofona, točnije čovjek je bez karizme i pun floskula bez sadržaja

Davor Bernardić jasno je pokazao u kojem smjeru namjerava voditi novi SDP. Pozivanjem na kolektivizam iz 45., inzistiranjem na „drugovima i drugaricama“, okruživši se istomišljenicima i mrziteljima privatnog vlasništva i zlog „krupnog kapitala“ zadao je početni tempo galopu kojim će jahati partijskim hodnicima u pokušaju vraćanja vlasti na Iblerov trg.

Prvi potezi podsjećaju na one Zorana Milanovića koji su SDP stajali svih izbornih poraza, osim kad im je vlast pala u ruke nakon mega afera HDZ-a. Zanimljivo je da su Milanovićev najveći problem bili narav i karakter, dok je Davor Bernardić do sada bio najuspješniji kao Bandićev držač mikrofona, točnije čovjek je bez karizme i pun floskula bez sadržaja. Ono u čemu su bivši i sadašnji predsjednik partije potpuno jednaki jesu politika koju slijede, tip ljudi koje skivaju pod skutom, vrijednosti kojima se dive i onima kojima se protive te bezgranična samodopadnost.

Usvajanjem Bernardićevih šalabahtera i postavljanjem njega za novog predsjednika, SDP bi se mogao naći u Berinoj zoni sumraka iz koje se neće moći izvući narednih 15-20 godina, a ono što je partiji najveća slast (vlast) neće okusiti rekordan broj uzastopnih izbornih ciklusa. Spas za SDP krije se u nekoliko toliko jednostavnih, a za partiju opet ekstremno preteških točaka koje može provesti svatko, ali bojim se da ih neće provesti nitko...


1.
ODREĆI SE TITA, SVIH DJELA NJEGOVIH I SVOG SJAJA NJEGOVA

Prije svega, SDP se za početak napokon mora ograditi od svih totalitarnih režima. Svaki političar koji nije u stanju osuditi odgovorne za zločine, bilo na jednoj, drugoj, ili trećoj strani, ne može očekivati da će na izmaku 2016. godine biti smatran ispravnom opcijom većine biračkog tijela potrebnog za osvajanje vlasti. Ovo se tiče svih stranaka koje u redovima imaju sljedbenike totalitarnih sustava, a to su svi sustavi i države u kojima smo živjeli od 41. do 90. Taj dio se od svih hrvatskih političkih stranaka najviše odnosi na SDP jer je direktno nastao iz komunističke partije te i dan danas na svim pozicijama u svojoj hijerarhiji ima pregršt zaljubljenika u djelo i lik Josipa Broza Tita, jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Bilo da se radilo o novoizabranom vodstvu kojeg predvodi 36. godišnji Bernardić koji tako mlad i godinama udaljen od bivšeg sustava podržava diktatora odgovornog za smrt stotina tisuća neistomišljenika, ili o mladeži SDP-a koja slijepo slijedi tekovinu njihovih očeva; bivših jugo oficira, partijskih direktora ili jednostavno ljudi koji ne žele živjeti u sustavu u kojemu treba raditi da bi uspio i u društvu gdje je uspješniji radnik bogatiji od onog manje uspješnog, ili nedovoljno ambicioznog.

2. PRIHVATITI BLAGODATI SLOBODNOG TRŽIŠTA, ZAKRPATI KADROVSKE RUPE STRUČNJACIMA S ISKUSTVOM U REALNOM SEKTORU

Ono što je također vrlo važno za uspješan SDP koji će, kako kaže Tonino Picula, „pobjeđivati protivnika i dok nije na koljenima“, jest da bi stranka svakako trebala prihvatiti neosporivu činjenicu da je danas jedini tržišni sustav koji funkcionira u svijetu, odnosno u svim državama koje su ostvarile kakvu-takvu demokraciju; kapitalistički sustav. Ne postoji bolji sustav od kapitalističkog, a ako ga stručnjaci poput Marasa, Komadine, ili Ostojića (bilo kojeg) otkriju, Hrvatska može biti sretna što će imati nova lica koja će obilježiti svjetsku povijest, ali i budućnost. Kapitalizam nije idealan i postoje brojne nepravilnosti, no studije pokazuju da se korupcija u kapitalističkom sustavu događa najviše pri prevelikom uplitanju države. Što se tiče SDP-a, zastrašivanje ljudi s „neoliberalnim kapitalizmom“, dok ti predsjedništvo lumpuje u luksuznim hotelima i restoranima na račun poreznih obveznika, nije politika koja će stranci omogućiti dolazak na vlast. To može proći samo kod članstva koje je ionako sve manje i sve više nezainteresirano, ili ako se želi doći do malobrojnih ekstremnih lijevih glasova simpatizera opcija poput Radničke fronte. Također, moderna socijaldemokracija „žudi“ za kadrovima koji su upoznati s privatnim sektorom te znaju probleme poslodavaca koji su jedini kotačić koji može pokrenuti nova zapošljavanja, odnosno ono za što bi se socijaldemokracija i trebala boriti. Jednakost radništva, ali u smislu mogućnosti zaposlenja i napretka, a ne u vidu zaposlenja partijskih poslušnika u državne tvrtke dok pošteni (ludi?) radnik crnči kod privatnika. Kadar poput Milanke Opačić, koja je karijeru gradila isključivo preko partijske knjižice na državnoj sisi, ne može pomoći siromašnom dijelu stanovništva. Takav kadar, svjesno ili nesvjesno, siromaštvo samo produbljuje dok bogati partijske elite.

3. PRESTATI STVARATI NEPRIJATELJE, PRIHVATITI PRIJATELJSKU RUKU BUDUĆNOSTI

Ono što je veliki problem današnjeg, a sudeći prema najavama novog predsjedništva i budućeg SDP-a, jest konstantno stvaranje novih neprijatelja umjesto širenja baze i približavanja svim građanima. Tekovina hrvatskog antifašizma, odnosno diktature komunizma prenosi se iz generacije na generaciju u redovima SDP-a pa se građani konstantno zavaravaju o postojanju „mogućeg unutarnjeg neprijatelja“ u vidu povampirenih ustaša, klerofašista, „neokonzervatine revolucije“ i sličnih izmišljenih pojava i nepostojećih prijetnji za društvo. Ljudima se zaista gadi konstantno vraćanje u 45. i važno im je jedino da se zaposle, da omoguće svojoj djeci pristojan život i mogućnost školovanja, a sebi dostojnu mirovinu. Upravo se ta indoktriniranost prošlim sustavom kosi s pojmom moderne socijaldemokracije. Ne može se boriti za jednakost i ljudska prava, ako je zvijezda vodilja tvoje politike zapravo „zvezda“, odnosno sustav u kojemu ljudske slobode i jednakost nisu postojale.

4. ODBACITI IDOLOPOKLONSTVO I PROBUDITI DEMOKRACIJU

I poslije Tita; Tito! Jedna je od komunističkih parola koja sjajno opisuje trenutno stanje u glavama vodećih ljudi današnjeg SDP-a. Ono što je veći problem od samoga vodstva, jest pokoravanje članstva prema vodstvu i manjak hrabrosti da se iznese neslaganje ili suprotno mišljenje. Najbolji dokaz tome je što je većina kandidata koja se kandidirala za novog predsjednika stranke sasula drvlje i kamenje prema Zoranu Milanoviću i krivila ga za većinu neuspjeha i problema u kojima se našao SDP. To je u jednu ruku i točno, ali problem je što su za vrijeme Milanovića šutjeli kao zaliveni i bespogovorno ga slijedili. Takva politika hijerarhijski proždire sve sfere SDP-ove piramide. I u najmanjim lokalnim organizacijama je situacija jednaka kao i u vrhu stranke. Slijedi se i sluša jedan čovjek (ili nekoliko istomišljenika), a njihove odluke se ne preispituju. Točnije, u slučaju SDP-a je najveći problem što se učinak (i posljedice) ne preispituju. To je općenito problem socijaldemokracije, koja je na globalnoj razini izgubila kurs i teško pronalazi svrhu i ciljeve koje bi mogla ponuditi biračima jer je sve manje uspješnih učinaka (pokazatelja) takve politike.

5. UČITI OD USPJEŠNIJIH

Upravo u prethodnoj rečenici leži još jedan problem SDP-a. Ljevica je u cijelom svijetu u velikoj krizi, a mjesta gdje lijeve politike godinama drže vlast su zapravo države diktature u kojima su prosječne plaće nekoliko puta manje od onih u kapitalističkim zemaljama. Iz tog razloga je vodstvu SDP-a zapravo teško pronaći prave smjernice kako bi moderna socijaldemokracija trebala izgledati i djelovati, pa se uzori vade iz prošlosti i u propalim sustavima. Na koncu, čovjek koji je želio unijeti dašak moderne socijaldemokracije u vidu demokratizacije stranke sa savjetima najboljih europskih političara, dočekan je na nož kao političar koji bi „vodio SDP iz Bruxelles-a“ i nije skupio dovoljno glasova niti za drugi krug izbora. No, jedno je jasno. Hrvatskoj treba jaka lijeva politička opcija, kao što je i Franjo Tuđman govorio: „ Hrvatska treba i lijevu i desnu nogu da bi mogla hodat!“

6. POSUTI SE PEPELOM I KRENUTI ISPOČETKA

Ova točka vezana je zapravo na onu samodopadnost i bahatost koje sam spomenuo kod bivšeg i sadašnjeg predsjednika SDP-a. A to se također hijerarhijski provlači kroz stranku, pa i u vodstvu lokalnih ogranaka nije drugačije. Konstantne izjave poput „sad kad preuzmemo vlast“, „kad srušimo vlast“, „mi smo budući pobjednici izbora“ samo su dio prikaza bahatosti koju iz prije navedenih razloga posjeduju svi vodeći ljudi u SDP-u. Bilo da se radilo o lokalnim ili državnim ograncima, svi SDP-ovi predsjednici imaju jednak predizborni stav. „Mi smo pobjednici“ se u pravilu (a dokazano na zadnjih nekoliko izbora) pretvori u izborni debakl. SDP-u trebaju ljudi koji će raditi na terenu 24 sata dnevno i biti svjesni da im je glavni politički protivnik očitao lekciju vođenja predizbornih kampanja na već nekoliko izbora zaredom. Svi predsjednici (na državnoj ili lokalnoj razini) trebali bi se posuti pepelom i priznati da je stranka loše vođena i krenuti ispočetka.

7. NAPUSTITI „PARTIJU“, POSTATI MODERNA SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA

Za kraj, ali svakako ne i najmanje važno; SDP se mora odmaknuti od bremena „partije“. Riječ partija u imenu ovdje ne predstavlja samo riječ, ona za sobom nosi jednu vrlo jaku simboliku koja predstavlja sve loše što smo u partijskom sustavu doživljavali. SDP bi na 2 načina trebao učiniti veliki zaokret u politici i djelovanju. Jedan je simbolički, a on predstavlja odmak od Tita i partije. Drugi, a usko vezan uz prvi, promjena je mentalnog sklopa. SDP treba educirati članstvo o pojmu socijaldemokracije, a ne ga odgajati u duhu „bratstva i jedinstva“ koje su oni naučili od kriminalaca koji su dolaskom iz šume odjednom dobili direktorski ured i nezasluženu moć, ili kredu i učionicu da pionire nauče čarima socijalizma. Ljudi koji u Saboru RH uzvikuju komustičke parole, koji selektivno biraju zločine diktatura, koji u 21. stoljeću love ljude ili vojske koje ne postoje, ne mogu biti učitelji socijaldemokracije koja bi trebala biti štit malog čovjeka.

Ukoliko SDP ne provede reformu unutar stranke i preskoči gore navedene korake, bojim se da će hrvatska socijaldemokracija upasti u Berinu zonu sumraka i iz izbora u izbore doživljavati debakl za debaklom.