Hrvatski domoljubni antifašizam i Titova diktatura nisu isto!

Hoće li se neka ulica ili trg zvati po nekom diktatoru ili predstavniku bilo kojeg totalitarnog režima bez obzira na njegov ideološki predznak – ponajprije je moralno i civilizacijsko pitanje. Ljudi i zajednice koje drže do moralnih vrijednosti nikada sebi ne će dopustiti da neke ustanove ili ulice nazovu po zločincima, ubojicama, ljudima odgovornim za masovne pokolje.

U Hrvatskoj je davno napravljena pogreška, kada se nije napravila jasna distinkcija između antifašizma, koji je kao pokret za cilj imao oslobađanje od fašističke i nacističke okupacije i komunističkog totalitarizma koji je uveo partijsko jednoumlje i dokinuo sve ljudske i političke slobode. Naime, ono o čemu se i u današnje vrijeme malo zna, ili se namjerno prešućuje, jest to  da su Hrvati od svih naroda federalne Jugoslavije najmasovnije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Hrvatski antifašizam se počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se u većem broju priključili HSS-ovci. Poseban je značaj antifašizam imao kada su se NOP-u priključili  istaknuti HSS-ovci Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec itd. Čak je i na teritoriju pod partizanskom kontrolom osnovan Izvršni odbor HSS-a, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja. Dakle, ZAVNOH je bio pluralan.

No takav domoljubni antifašizam topio se jačanjem komunističke partije da bi potpuno nestao po završetku rata. Uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje  provoditi masovni progon političkih i drugih neistomišljenika. Pod parolom klasne borbe koja je bila neodvojivi dio komunističke ideologije, počinjeni su najbrutalniji zločini, zločini genocidnoga razmjera kao što je pokolj na Bleiburgu i Križnom putu. Ubijani su ranjenici u bolnicama, kao što su za vrijeme Domovinskog rata četnici i velikosrbi ubijali ranjenike u Vukovaru. Jedan od najzornijih primjera je surovo smaknuće 114 bolesnika i ranjenika iz sisačke bolnice 1945.

Bez suđenja su masovno ubijani i vojnici i civili. Iako je među njima bilo pripadnika  svih naroda bivše države, najviše su ubijani Hrvati. Svi oni koji su bili nepodobni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, političkih uvjerenja ili zagovaranja nacionalne države, intelektualci i umjetnici, državni službenici NDH, njima bliske osobe, obitelji, djeca, okrutno su smaknuti. Komunistički partizani smatrali su da se sa svima njima poslije rata moglo raditi što god ih je volja i upravo su tako postupali. A narodnim neprijateljem, kako su komunisti označili sve neistomišljenike, mogao je postati bilo tko. A onda je zapovijed bila jasna – smrt. Danima nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je došlo do masovne nacionalizacije privatne imovine, poljoprivrednih zemljišta i cijele industrije. Konfiscirana je imovina svih onih koje su komunisti na bilo koji način, s dokazima ili bez njih, povezivali s NDH. Njih su doslovno preko noći izbacivali iz stanova i kuća. Uz njemačku nacionalnu manjinu (u Hrvatskoj i Vojvodini), Hrvati su bili najmasovnije proganjani. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s devetnaest koncentracijskih logora u kojima je komunistički režim zatvorio desetke tisuća hrvatskih civila i manji broj vojnih ratnih zarobljenika. O kakvim se razmjerima radi najbolje pokazuje izjava  ministra unutarnjih poslova i šefa vojne i tajne policije Aleksandra Rankovića koji je 1. veljače 1951., u beogradskoj skupštini kazao sljedeće:  „Kroz naše zatvore između 1945. i 1951., prošlo je  3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”  Među tim narodnim neprijateljima bili su brojni pjesnici i pisci, novinari, svećenici i časne sestre, intelektualci, inženjeri, znanstvenici, liječnici, slikari, skladatelji, sudci, dirigenti… Mnogi od njih, a riječ je o tisućama i tisućama ljudi, doslovno su nestajali preko noći, a danas se zna da su najbrutalnije smaknuti.

Sve se to radilo pod krinkom tobožnjeg obračuna s ostatcima fašista u Hrvatskoj, a zapravo da bi se uništili intelektualci, slobodno misleći ljudi i da bi se istodobno na njihova mjesta stavili oni koji su bili u razini kulturne i ljudske ispodprosječnosti. Te vulgarne i primitivne vođe komunističke diktature, nakon ubijanja nepodobnih  i krađe privatne imovine, masovno su se bacili na uništavanje knjiga i knjižnica kao i nepodobnih autora. Neviđena brutalnost koju su komunisti prakticirali dovela je i do masovnog iseljavanja, odnosno bijega u brojne europske države i SAD. No ni tamo nisu imali mira jer su ih jugoslavenske službe proganjale i ubijale. Presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim glavnim ljudima unutar hrvatske Službe državne sigurnosti, koje je zbog ubojstva hrvatskog emigranta, Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio na kazne doživotnog zatvora – najbolje potvrđuje odnos civiliziranog svijeta prema komunističkom totalitarizmu i njegovim zlodjelima.

A sva ta zlodjela događala su se pod izravnim zapovijedanjem Josipa Broza Tita. Doživotnog maršala i predsjednika. Čovjeka koji je izravno kriv za smrt stotina tisuća ljudi te progone, pljačku, teror i strah milijuna. Takvog čovjeka, uz sve moguće materijalne dokaze i žive svjedoke, danas proglašavati antifašistom civilizacijska je sramota, pljuska zdravom razumu, ali i svim njegovim nevinim žrtvama.