Home

Milanović Cerar (photo: fah (arhiva))
Izvor slike: fah (arhiva)
Pravila političke igre

Hrvatska u sporu sa Slovenijom više ne može biti u podređenom položaju

U ovoj krizi hrvatska diplomacija nije niti pokušala Sudu u Haagu objasniti što se događa, pa je predsjednik Suda, vjerojatno, najprije kao istinitu prihvatio slovensku optužbu da je Hrvatska prisluškivanjem nastojala opstruirati rad arbitražnog sudišta

Imenovanje trenutnog predsjednika Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronnyja Abrahama slovenskim arbitrom u ad hoc arbitraži o razgraničenju Hrvatske i Slovenije trebalo je biti temelj slovenske strategije smanjivanja štete, nakon što je otkrivena nedopustiva komunikacija slovenskog arbitra Jerneja Sekolca i slovenske agentice pred arbitražnim tribunalom Simone Drenik, ali i to da je Sekolec, po agentičinoj uputi, falsificirao sudske spise i te falsifikate unosio u gradivo na osnovu kojeg arbitražni tribunal treba odlučivati. Priprosti slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, onaj isti koji nije mogao izdržati, a da se javno ne pohvali Sekolčevim izvještajem da odluke arbitraže o granici na moru idu Sloveniji u prilog, Abrahamovo je imenovanje trijumfalno označio kao genijalan potez slovenske politike, a nije bio jedini u Sloveniji uvjeren da će taj izbor pokriti cijelu aferu.

Ostavka Sekolca i imenovanje Abrahama trebali su osigurati da se kontaminirana arbitraža nastavi, kao da se ništa nije dogodilo. Slovenska diplomacija snažno je lobirala i u Europskoj komisiji, i među zemljama članicama EU, i uvjeravala kako Hrvatska nastoji izaći iz arbitražnog procesa zato što ga gubi, a ne zato što bi on bio kompromitiran, a privremeno je pridobila i naklonost Komisije, ali i dijela zemalja članica (Austrija je javno objavila kako podupire nastavak arbitraže, kao jedino rješenje graničnog spora). Strategija, koju su osmislili slovenski premijer Miro Cerar, profesor javnog prava, i Milan Brglez, profesor međunarodnoga javnog prava, temeljila se na inzistiranju na nastavku arbitražnog procesa i „lovljenju rokova“, naime, da unatoč promjenama u sastavu arbitražnoga suda, njegov pravorijek ipak bude objavljen u prosincu ove godine.

Politikom „dvaju kolosijeka“, kako ju je nazvao Brglez, Hrvatskoj bi se ostavilo da pokuša izaći iz arbitražnog procesa na osnovu Bečke konvencije o međunarodnim ugovorima, ali bi se taj proces maksimalno opstruirao. Ideja je bila da „slovenski vlak kolosijekom arbitraže“ mora stići prije hrvatskoga „tračnicama otkazivanja Ugovora o arbitraži“. U tom bi slučaju pravorijek arbitražnog tribunala stupio na snagu i postao obvezujući i za Hrvatsku, unatoč tome što je ona i svog arbitra i svoje agente povukla iz procesa odlučivanja. Ova je strategija u Sloveniji općenito doživljena kao genijalna i velika većina i pravnih stručnjaka, i političara, a i opća javnost, bili su uvjereni da će i uspjeti, sve dok sudac Ronny Abraham iznenada nije podnio ostavku.

Činjenica da je Slovenija u prvim danima krize uspjela pridobiti Abrahama da preuzme ispražnjeno mjesto slovenskog arbitra bio je veliki diplomatski potez. To govori da u ovoj krizi hrvatska diplomacija nije niti pokušala sudskoj upravi Međunarodnoga suda u Haagu objasniti što se događa, pa je predsjednik Međunarodnoga suda, vjerojatno, najprije kao istinitu prihvatio slovensku optužbu da je Hrvatska prisluškivanjem nastojala opstruirati rad arbitražnog sudišta. U nekom prethodnom procesu Abraham je i sam bio žrtvom prisluškivanja, ali je u tom slučaju uspješno zaštitio svoju čast. Osim toga, sam je tvrdio kako je ulogu arbitra prihvatio kako bi omogućio da se arbitražni proces završi, dajući garanciju u njegovu nepristranost. Vrlo skoro nakon što je očito počeo raditi na spisima, ali i pošto se hrvatski arbitar Budislav Vukas povukao iz procesa, postalo mu je očito da u ovoj arbitraži riskira svoje ime, a ne može osigurati nastavak arbitraže koja bi dala vjerodostojan rezultat.

Nakon Abrahamove ostavke slovenski su međunarodni javni pravnici shvatili da Cerarova i Brglezova strategija više nema šansi. Naime, osim što arbitražni sud sada od Slovenije traži da imenuje novog arbitra, on zahtijeva i odgovor i objašnjenja vezana uz hrvatsko pismo upućeno Tribunalu, u kome Hrvatska objašnjava zašto više nema povjerenja u njegov rad i zašto smatra da je kontaminiran. Ugledna hrvatska međunarodna pravnica, donedavna hrvatska agentica pred ad hoc arbitražnim sudom, profesorica Maja Seršić, i dalje je skeptična prema tome hoće li arbitražno sudište donijeti jedinu racionalnu odluku – odluku o samoraspuštanju. Slovenski međunarodni pravnici ne strahuju od takve odluke, ali im je jasno da strategija „utrke dvjema kolosijecima“ neće više biti moguća.

Povlačenjem suca Abrahama postalo je jasno da je arbitražni sud ozbiljno kompromitiran koruptivnim djelovanjem arbitra Sekolca i agentice Drenik, a svojim je povlačenjem Abraham prihvatio hrvatsku tezu da su sudište, ali i njegovo gradivo, do te mjere kontaminirani da se nitko više ne može snaći u tome i da više nema šansi da se uz pomoć ovog tribunala dođe do bilo kakvog pravičnog rješenja.

Očito je da ostavka suca Abrahama nema veze s hrvatskom diplomatskom aktivnošću, jer hrvatski diplomati, nakon što je on prihvatio položaj arbitra, kojeg imenuje Slovenija, više nisu ni smjeli pristupiti predsjedniku Međunarodnog suda. Dakle, njegova ostavka poraz je slovenske previše „razigrane“ strategije, a ne pobjeda hrvatske diplomacije. Frapantna je reakcija nekih slovenskih međunarodnih pravnika. Abrahamovu ostavku, naravno,  ne objašnjavaju njegovim osjećajem za načela međunarodnog prava i pravnu sigurnost nego tvrde da se povukao zbog pritisaka, a da te pritiske nije mogao otrpjeti, jer za sudjelovanje u radu tribunala nije bio „motiviran patriotizmom“.

Slovenska stručna i politička javnost sada su ostale podijeljene. Većina stručnjaka smatra da je arbitraža mrtva, iako nitko ne osporava da slovenska vlada treba nastaviti igru i imenovati novog arbitra. Ovog puta će to vjerojatno biti Ernest Petrič, nekadašnji jugoslavenski i slovenski diplomat, profesor međunarodnog prava, sudac Ustavnog suda i njegov donedavni predsjednik. Petrič je istovremeno Brglezov učitelj, ali i čovjek kojeg se smatra bliskim desnici i bio je ključan u poništenju presude protiv Janeza Janše zbog korupcije u slučaju Patria. Hrvatska bi vrlo lako mogla osporavati vjerodostojnost suca koji je srastao sa slovenskom političkom klasom, ali to više nema smisla.

Jedini, koji još vjeruje u strategiju „uspješnog“ dovršetka arbitražnog procesa, slovenski je premijer Cerar. Bivši diplomati i političari u Sloveniji već razmišljaju o novim pregovorima s Hrvatskom, ali nitko od njih ne izlazi iz starog „misaonog sklopa“. Naime, pregovori o granici uvijek su bili vođeni u uvjetima koji su za Hrvatsku bili neravnopravni, u kojima je Slovenija bila u privilegiranoj poziciji. Što dalje, ona je to otvorenije iskorištavala svoje članstvo u EU za pokušaj nametanja sebi povoljnog rješenja, da bi na kraju nečuveno, mimo načela acquisa, blokirala cjelokupne hrvatske pristupne pregovore.

Slovenski diplomati i političari „zgranuti“ su samosvjesnim odgovorom hrvatske politike. Dugogodišnji slovenski šef diplomacije Dimitrij Rupel sjetno kaže: „Grozno sam nesretan, jer je Slovenija još prije nekoliko godina imala tako veliku prednost pred Hrvatskom, a danas vidimo kako se superiorno ponašaju“.

Koncept, što ga zagovara Rupel, a prihvaća cijela slovenska politička arena, zasniva se na tome da, ako se već napušta proces arbitraže, s Hrvatskom valja započeti nove pregovore, ali takve u kojima bi Hrvatska ponovno bila u podređenom položaju. Jedino što nema suvislog odgovora na to kako stvoriti taj podređeni položaj. Svima je, naime, jasno da, ako Hrvatsku nije bilo moguće stjerati u kut blokadom procesa pristupanja Europskoj uniji, zapravo i nema drugog mehanizma kojim bi se to moglo napraviti. Svima je jasno da pristupanje schengenskoj skupini, blokadom kojeg se sada prijeti, nije proces u kome pojedine zemlje članice imaju jednak utjecaj, nego da je Schengen elitni klub u kome ključne odluke donose najveće i najutjecajnije članice. Dakle, ulazak u schengenski sporazum sličniji je ulasku u NATO savez, kad Slovenija nije, zbog utjecaja velikih partnera, mogla blokirati Hrvatsku, iako je to prvotno namjeravala, nego li ulasku u EU, pri čemu svaka država članica ima jednako pravo glasa.