Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Europska unija ruši Milanovića i njegov infantilni autoritarizam

Njegov je režim otvorio sukobe sa Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, s institucijama Europske unije, a niti unutar Europske unije, niti u globalnoj političkoj areni nema niti jednoga ozbiljnog saveznika. Hrvatska je izoliranija nego ikad

Uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji ministrica Vesna Pusić govorila je kako za Hrvatsku Europska unija znači i zaštitu od mogućnosti pojave „ludoga rimskog cara“, vladara koji bi kršio demokratske procedure i ugrožavao demokratski poredak.

U međuvremenu je predsjednik Vlade sve više počeo sličiti ministričinu opisu, posve je otvoreno srušio demokratske procedure i demokratske odnose u svojoj stranci, vlast koncentrirao u svojim rukama, sustavno ponižava svoje koalicijske partnere, vrijeđao je i parlament kao zakonodavnu vlast, donošenje ključnih odluka koncentrirao je u svom unutarnjem krugu, pod kontrolom drži i državne agencije za provođenje zakona, pod partijski je nadzor doveo represivni aparat, kontrolira medije…

Istovremeno, ministrica je ostala bez svoje stranke, koja se raspala u unutarnjem sukobu, a njene ostatke podložno je dovela pod kontrolu Milanovićeve političke sljedbe, i to u zamjenu za tri-četiri parlamentarne sinekure u narednom parlamentarnom sazivu. Sama je tako postala dijelom dvorske kamarile na dvoru vladara kakvog je sama nazvala „ludim rimskim carem“.

Osim unutarnjih sukoba, što ih sustavno izaziva Zoran Milanović, kao nosilac poretka infantilnog autoritarizma, koji je sam uspostavio, taj je poredak započeo generirati i međunarodne sukobe, praktički sa svim susjednim državama. Njegov je režim otvorio sukobe sa Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, s institucijama Europske unije, a niti unutar Europske unije, niti u globalnoj političkoj areni nema niti jednoga ozbiljnog saveznika. Hrvatska je izoliranija nego ikad u svojoj novijoj demokratskoj povijesti, a globalna je politika sve više promatra kao tipičnu problematičnu balkansku državu, koja stalno izaziva nove i nove sukobe. Ozbiljne posljedice učinka Milanovićeva infantilnog autoritarizma, dakle, vlasti koja je izrazito protudemokratska, a usto je nedorasla riješiti i jedan problem, sustavno provesti i jednu javnu politiku, u međunarodnoj će se areni tek osjetiti, i bilo bi važno da izborni konkurenti Milanovićevih protudemokrata već sada osmisle ozbiljnu strategiju smanjivanja štete što su je prouzročili Milanović i njegovi „dvorjani“.

Zbog kratkoročnih političkih interesa autoritaraca s Milanovićeva „dvora“ Hrvatska ozbiljno ugrožava veze sa srednjoeuropskim državama i time dovodi u pitanje svoje razvojne potencijale. Nakon zaoštravanja odnosa s Mađarskom do te mjere da je svaka komunikacija između dviju vlada obustavljena, pitanje je kako Hrvatska namjerava osigurati tržište za jedan od svojih ključnih razvojnih projekata, krčki LNG terminal, jer bez suradnje s Mađarskom i bez korištenja interkonekcijama zemalja Višegradske skupine, od kojih Hrvatska graniči samo s Mađarskom, LNG nema smisla. Bez čvrstih srednjoeuropskih veza koncept o Hrvatskoj kao energetskom čvorištu Srednje Europe jednostavno propada. Uz zatvaranje prometnih pravaca zbog Milanovićeva kratkotrajnog partijskog interesa Hrvatska ubija i svoju poziciju prometno relevantne zemlje, a i razvojnu šansu koju bi mogli donijeti riječki prometni pravac i mogućnost razvoja industrije, koja bi pratila trgovinu s velikim svjetskim tržištima. Milanović i njegovi pripuzi o tome, naravno, ne razmišljaju.

Međutim, najgore što su uradili, poigravanje je položajem Hrvatske unutar Europske unije, izigravanje obveza, što ih je Hrvatska preuzela kao članica EU, i neodgovorno ponašanje na vanjskoj granici Unije, dakle, na zajedničkoj granici cijele EU s njenim susjedstvom. Retorika kakvu Milanović rabi, kad govori o susjednim državama, nečuvena je i sigurno je da, kad dopre do njih, para uši svim europskim donosiocima političkih odluka. Kad se ta retorika dopuni sa zatvaranjem europskih putnih pravaca i diskriminatornim politikama, na koje zemlje članice EU nemaju pravo, onda nema sumnje u to da će reakcija Europske unije biti jasna i lako razumljiva.

Unatoč tome u sukobu sa Srbijom, u kojem su autoritarni vladar Milanović i njegovi dvorjani htjeli postići neke kratkotrajne dobiti za svoj režim, pokušali su iskoristiti dominantni položaj što ga u odnosu na nečlanice, koje pretendiraju na članstvo u EU, donosi to članstvo.

Milanović i njegovi pajdaši u tom su sukobu poraženi i primorani na poštivanje elementarnih europskih načela upravljanja vanjskom granicom. Vesna Pusić, kao formalna ministrica vanjskih poslova (vidljivo je, naime, da u posljednje vrijeme vanjsku politiku uz Milanovića, stvarno vodi osoba s njim privatno povezana, pripadnik Milanovićeva unutarnjeg kruga, koja je oficijelno ministričin zamjenik), nakon intervencije Europske komisije (povjerenika za proširenje Johannesa Hahna, očito prema uputama visoke povjerenice za vanjske poslove Federice Mogherini) , koja je u sukobu nečlanice i članice Unije stala na stranu nečlanice, izrazila je zbog toga duboko razočaranje.

Doduše, unutar Unije vrijedi načelo solidarnosti, što znači da u slučaju nekog sukoba između zemlje članice i nečlanice, njene članice ili staju na stranu pripadnice svog kluba, ili se ne miješaju u sukob, a institucije Unije, poput Europske komisije, načelno djeluju kao lobist zemlje članice. Ovoga se puta Europska komisija, međutim, munjevito distancirala od Milanovića, Hahn je otvoreno izjavio da retorika koju Milanović rabi nije prihvatljiva niti u privatnom društvu, a kamoli na mjestu donosioca političkih odluka, i time je Europska komisija članicu natjerala da se povuče i prizna politički poraz. Milanović je, naime, kršio europska pravila i ugrožavao zajedničke europske politike. Dva su razloga tome: s jedne strane autoritarne vlasti ne vole nikakva ograničenja, a ne obaziru se na ona na koja proizlaze iz zakonskog okvira vladavine, a drugi je da, kao infantilni i nedorasli akteri, on i njegova kamarila, niti ne razumiju koji im je okvir zadan europskim pravilima.

Nevjerojatno je da je zemlja članica Unije zbog jednog kratkoročnog interesa vladajuće klike ušla u sukob s državom nečlanicom Unije, da se na početku sukoba nije uopće promislilo kakvi se scenariji mogu odviti i kako je moguće definirati izlaznu strategiju, pa da onda Europska komisija mora stati na stranu nečlanice. Hrvatska je time pretvorena u drugorazrednu članicu Unije, za to nisu krive europske institucije, odnosi snaga u Uniji niti Europska komisija, nego isključivo nasilni nepromišljeni stav autoritarnog vladara Milanovića i njegove neodgovorne kamarile.

Vesna Pusić u New Yorku lobira za sebe kao glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, organizacije koja promiče mir u svijetu i nastoji doprinijeti komunikaciji među zemljama članicama. Pritom se, vjerojatno, poziva na uspjehe svog mandata u Milanovićevu režimu, u kome Hrvatska nije riješila niti jedan naslijeđeni međudržavni problem, izazvala je napetosti sa svim susjedima, nije ni na koji način doprinijela konsolidaciji svoga nestabilnoga jugoistočnog susjedstva, nego je svoju državu, koju je naslijedila kao međunarodno stabilnu, gurnula u sukobe i nestabilnost Balkana. I onda se čudi tome da EU, u slučaju Milanovićeva političkog rata sa Srbijom, staje na stranu nečlanice, jer je računala na to da bi Europska komisija morala djelovati prema načelu solidarnosti i zajedno s Milanovićem i njegovom kamarilom pritiskati Beograd da djeluje prema njihovoj volji.

Zaboravlja pri tome ono što je sama govorila pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, o Uniji kao mehanizmu sprečavanja pojave „ludih rimskih careva“. Milanović je u Bruxellesu prepoznat upravo u opisu ministrice Pusić, a njegova Vlada kao dvorska kamarila toga poludjelog cara, a ne kao demokratsko kolektivno tijelo izvršne vlasti, pa su zato i pokrenuti postupci njihova „obuzdavanja“ i smanjivanja šteta što ih je on sposoban izazvati. Još se nije dogodilo da to bude na ovakav način, tako brzo i odlučno, ali među članicama Unije, sasvim sigurno neće biti nezadovoljstva tim postupkom Europske komisije, visoke predstavnice Mogherini i povjerenika Hahna.

Poludjeli rimski car i njegova kamarila su sami i nemaju potpore Bruxellesa, ali šteta što je stvaraju gomila se. Hrvatska se, na primjer, svojom parlamentarnom deklaracijom obvezala da zemljama svoje regije neće otežavati pristupanje Unije i da ih neće pitanjima izvan acquisa blokirati u pristupanju Europskoj uniji. Nakon poraza u političkom sukobu sa Srbijom, koji je sam započeo mjerama na zajedničkoj europskoj granici, autoritarni vladar i vođa autoritarnog poretka posredstvom Radio-televizije Srbije prijeti susjednoj državi kako on, navodno, uvijek može blokirati njeno pristupanje Europskoj uniji.

Time dodatno otežava mogućnost djelovanja buduće administracije i sužava manevarski prostor Hrvatske u procesu pridruživanja susjedne države. Naime, Hrvatska ima pravo insistirati na dosljednom provođenju europske pravne baštine u zakonodavstvu susjedne države, i uz pomoć te zajedničke baštine europskih zajednica osigurati svoje interese, zaštititi hrvatsku manjinu u Srbiji, investicije hrvatskih poduzetnika, slobodnu trgovinu… Nakon izjave o tome da on može blokirati pristupanje Srbije, bez obzira na zajedničku pravnu baštinu, buduća hrvatska administracija teže će ostvarivati svoja temeljna legitimna prava u procesu pristupanja Srbije, a budući da je politika proširenja jedna od zajedničkih politika, druge članice mogle bi, nakon takvih izjava, Hrvatsku početi tretirati kao drugorazrednu članicu EU kojoj valja ograničiti prava.

Pred Hrvatskom su teška dva mjeseca u kojima će dvorska kamarila i vođa sadašnjeg režima činiti velike štete temeljnim dugoročnim hrvatskim interesima. Očito je da nas „Bruxelles promatra“, očito je da se prema Hrvatskoj već poduzimaju mjere kakve do sada nisu bile u primjeni, a da je smjena vlasti posljednja šansa za spašavanje kakvog-takvog statusa Hrvatske unutar EU.  

1493409263 - 28.04.2017 21:54:23