Home

Ivica Granić (photo: direktno.hr)
Izvor slike: direktno.hr
o 'nećaku'

Druga smrt Nede Vegara ili Atomski zdesna Romana Leljaka

Izniman životni put ovog domoljuba započinje 22. lipnja 1952. godine u Vašarovićima. Otac Ante je bio pripadnik ustaške vojnice, preživio je Bleiburšku tragediju i obilježen je kao neprijatelj jugoslavenskog komunističkog režima

Dr. sc. Ivica Granić za direktno.hr piše o Nediljku Vegaru, ili kako ga je on imao privilegiju zvati - 'Nećaku'

Negdje sredinom 90. godine susretoh na centralnom zagrebačkom trgu susjeda Grofa, Blagu Granića Petrovčina , koji me upita:

 - Čuj, kad ćemo ići vidjeti Nećaka, eno ga s ekipom iz emigracije u hotelu Holiday Inn?

Mi, Vašarovčani, imali smo privilegiju Nediljka zvati izvedenicom njegova imena – Nećak. Samo mi i nitko više na svijetu. Za druge on je bio Rod, Vegar, Brajo, Pajdo, kasnije i pukovnik, ovisno o stupnju dosegnutog prijateljstva sa ovom neospornom ljudskom gromadom.

- Kako ćemo ga prepoznati, upitah naivno, na što se Grof nasmijao.

- Čim ga vidiš znat ćeš da je to baš on.

Rastali smo se nakon dogovora kako će Grof stupiti u kontakt, dogovoriti sastanak i mene obavijestiti. Nije prošlo niti jedan dan, Grof se javio:

- Čuj, u nedilju u caffe baru hotela, odmah iza mise i Kornata idemo tamo!

Grof i ja smo ušli na glavni ulaz hotela Holiday Inn, desno za šankom bila je grupica glasnih momaka, ugledah među njima omanjeg, proćelavog muškarca u demode kariranoj košulji kako nonšalantno naslonjen na šank prstima prevrće upaljač za cigarete. Nakon što nas je ugledao lice mu se dječački ozari te uz širok osmjeh, pružajući ruku, krenu prema nama:

- Di si Rode, vidi Ivana, isti Stoja!

Stoj(k)a je moja majka s kojom je Nedo odrastao u vašarovskom zaseoku Vinine, niti dvjestotinjak metara udaljeni jedno od drugoga. On je mene, čovjeka koga nikada ranije nije vidio, prepoznao po majci a ja sam njega, čovjeka koga također nikada ranije nisam vidio, prepoznao po ocu Anti. Ante je, kao i supruga Anđa, dosta rano skončao zbog teškog tereta udbaške batine servirane iz, kasnije će se ustanoviti, njihovog neposrednoga susjedstva.

Tako je započelo moje druženje s Nećakom, Nedom Ante Markova, čovjekom čiji je životni put ostavio tako puno traga na moje životno formiranje te na moje razumijevanje filozofije života uopće. A Nećakov životni put bio je sve samo ne jednostavan, to je bila knjiga nad knjigama, to je priča koja ne može stati u niti jedan roman na ovome svijetu.

Vegar je nakon dolaska iz emigracije živio u Zagrebu. Povremeno bi odlazio u Hercegovinu i Dalmaciju, obavljao je nekakve niže poslove kako bi preživio, naše druženje se vremenom intenziviralo, nalazili smo se, osim po zagrebačkim birtijama, u njegovom stanu u, čini mi se, Vlaškoj ulici. Nećak je svakim danom sve više i uspješnije rušio klišeje o emigrantima kao ljudima koji su žedni rata i nereda ali prije svega klišej o sebi. Jednom je, iz nepoznatih razloga, otvorio srce i ispričao mi dio svoje nevjerojatne životne priče. Nije htio da se o nekim stvarima zna, tako da sam i sam dosta toga zaboravio.

Ipak, ta je priča prožimala ono što jest, njegovu opčinjenost domoljubljem, snažan nacionalni osjećaj. I kada smo, u neko gluho doba noći, jedan drugom objasnili podlogu svojih političkih stavova, u šali smo se složili kako ovaj svijet ne voli ljude. Na polasku me, negdje oko četiri ujutro, pitao imam li dovoljno novaca za taksi. Rekao sam da imam. „Ako nemaš imam ja nešto malo, ako ti treba“, dodao je. Na odlasku mi je dao jednu knjigu s preporukom da je pročitam. „Ima tu dosta dobrih stvari, vidjet ćeš.“

U vozilu sam čvrsto držao knjigu dok je taksist drobio nešto o nečemu. Nemam pojma što sam mu sve potvrdio. Zamolio sam ga da me sačeka dok uzmem novac iz stana da mu platim vožnju, jer kod sebe nisam imao dovoljno novaca.

Ratni vjetrovi zapuhaše jače prvom polovicom 91. godine, Nećaka tih mjeseci nisam viđao. Bio sam unovačen u pričuvu MUP-a te, koncem ljeta, raspoređen u Zapovjedništvo operativne grupe Zagreb. Uporno sam se raspitivao o njemu kod zajedničkih prijatelja ali mu traga nije bilo. Kao da je u zemlju propao. Mislio sam kako se možda vratio u Njemačku.

Kamp u Radmanovim Mlinicama

Početkom ljeta 1991. godine glavni stožer hrvatske vojske donosi strogo tajnu odluku o formiranju kampa za obuku specijalne postrojbe HV-a, negdje na području Dalmacije. Zadatak je dodijeljen nekolicini povjerljivih ljudi, između ostalih i meni, tako da sam se jedne noći, u svom privatnom automobilu, skupa sa dva iskusna instruktora, Hrvatom Vladom i Nijemcem Kurtom, tako smo ga zvali ali to mu nije bilo pravo ime, zaputio put Dalmacije, konkretno do Masleničkog mosta gdje nas je trebala čekati splitska ekipa. Četnička se pobuna već rasplamsala, pao je i Josip Jović na Plitvicama, naš se put što zbog kišne noći a što zbog ratnih okolnosti otegnuo nekoliko sati, tako da Splićana više nije bilo na dogovorenom mjestu. Nastavili smo put Zadra, svratili u zadarsku policiju, odmorili u hotelu Kolovare te nastavili put prema Splitu gdje nas je čekao general Ivo Jelić, zapovjednik Operativne zone Split. Na Jadranskoj magistrali, malo prije Šibenika, samo zahvaljujući prisebnosti zapovjednika nekakvog punkta izbjegnut je oružani sukob nas i lokalnih naoružanih dragovoljaca. Zbog nečega smo se činili krajnje sumnjivi, posebice nakon što su otvorili prtljažnik i ugledali gomilu raznog oružja, uniformi, bomba i streljiva.

Na sastanku kod generala Jelića bilo je raznih prijedloga oko lokacije budućega kampa, no odluka je pala na turistički objekt, motel u Radmanovim mlinicama u Omiškom zaleđu, na samoj Cetini. U šali sam zamolio generala Jelića da prvih pedesetak hrvatskih komandosa budu takvi momci da strani instruktori ostanu fascinirani. To je nukleus hrvatskih oružanih snaga, to mora biti besprijekorno.

Obuka je započela nakon onoliko dana koliko je potrebno da se riješe materijalno tehničke pretpostavke, te je ubrzo došlo do prvog postroja slavne postrojbe hrvatskih komandosa, pomorskih diverzanata kasnije poznatih pod kodnim imenom „S-vod“ legendarnog zapovjednika Mile Čatlaka. Iz prikrajka sam krajnje zadovoljan promatrao ratnike, sve gromade od brda odvaljane, no pogled mi se zaustavio na jednom omanjem, zadnjem u postroju, koji je i godinama i stasom bitno odudarao od sviju. Bio je to – Nećak!

- Jesi to ti Rode, Isusati ti, pozdravio me, ajmo nešto popit.

- A moj rode, nastavio je monolog Nedo. Dašta, Brajo… Vidiš ti ovo. Kako je Stoja?

 - Dobro rekoh.

Stajao sam pored njega kao ošamućen. Činio mi se jako miran, kao čovjek koji je shvatio kako je njegov aktivizam konačno dobio pravi smisao. Gledao sam ga u uniformi hrvatskog vojnika, motao je duhan. Ja i Nedo Vegar, brat Pave Vegara, jedan pored drugog. Izgledao mi je kao božanstvo, velik da veći ne može biti, veći i od svih planina, svih priča i svih božanstava na ovome svijetu, osjećao sam se važnim, kao dio iznimne povijesti hrvatskoga naroda.

- Daj, Isusati, ako ikako možeš, dali nam ovdje nekakve rumunjske kalašnjikove a u Vili Dalmacija ima četrdeset Falovki, tamo bez veze stoje, pa ako bi ih mogli dati nama.

Pola stožera sam digao na noge i naoružanje je riješeno. Sudbina nas je tu rastavila, ja sam otišao sjevernije, Nećak je ostao u Dalmaciji. Sve kasnije akcije legendarnih komandosa Mile Čatlaka na Vrličkom području, zatim na području Civljana, Kijeva, Kruševa i drugih mjesta Dalmatinske Zagore, kasnije i Dubrovnika a posebice pomorske diverzije na moru oko Lastova i drugih otoka, ušle su u legendu i udžbenike modernog ratovanja.



Bilo mi je jasno kako je samo pitanje dana kada će rat buknuti i u Hercegovini te sam uspostavio vezu s Uredom za obranu u Ljubuškom i pročelnikom Radojkom Nižićem, nakon čega je obuku u Radmanovim Mlinicama prošlo i nekoliko stotina kasnijih pripadnika specijalnih postrojbi HVO-a i HV-a.

Ne znam gdje je u međuvremenu nestao Čatlak, nedavno mi u Omišu rekoše kako je, razočaran svime što se događa u Hrvatskoj, otišao na neki brod ribarske flote te da se nekome javio s Norveške obale. Ne misli se vraćati.

U siječnju1992. godine Nećak prelazi u sastav 4. brigade ZNG, u njen izvidničko-diverzantski vod. Iste godine, na poziv generala Rose pristupa specijalnim postrojbama GS OSRH i s njenim pripadnicima sudjeluje u VRA “Maslenica”. Nakon akcije Maslenica i gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH, vraća se u 4. gardijsku brigadu, gdje ostaje do prosinca 1994. godine, kada po zapovijedi i potrebi službe prelazi u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva “pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” – Šepurine na dužnost časnika za sigurnost. Nediljko ostaje raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika za sigurnost i daje veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama “Ljeto ’95” i “Oluja”.

U Šepurinama ostaje do konca 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno-obavještajnu službu. Odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.

Napadi zbog generala Goovine

U vrijeme kada je bilo popularno napadati pomagače u bijegu generala Ante Gotovine Nećak postaje predmet raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete njegovog života. Ova sramotna epizoda Države, za koju se Nećak nesebično borio i dao doslovce sve, završava tek oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču 2012. godine.

Tijelo sve pamti, pa se u to vrijeme pojavljuju se i prvi ozbiljniji zdravstveni problemi nastali kao posljedica cjelokupne životne drame. On i njegova obitelj platili su teške lekcije zbog nesvakidašnjeg patriotizma, no to na njemu nije ostavilo gorčinu niti mržnju već samo produbilo njegovo iskreno domoljublje i za njega pogubni idealizam.

Zadnji put sam ga vidio na pogrebu Zvonka Bušića, njegovog prijatelja i suborca još iz mladih dana. Kažu kako ga je Zvonkova smrt duboko potresla, no nije se predavao te se s bolešću borio onako kako je znao i umio uz pomoć prijatelja i najbliže rodbine. Nikada ga više nisam vidio. Od karcinoma pluća je preminuo 7. veljače 2014. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava a pokopan je 11. veljače 2014. godine u našim Vašarovićima u Hercegovini.

Progon obitelji Vegar

Izniman životni put ovog domoljuba započinje 22. lipnja 1952. godine u Vašarovićima. Otac Ante je bio pripadnik ustaške vojnice, preživio je Bleiburšku tragediju i obilježen je kao neprijatelj jugoslavenskog komunističkog režima. Progon obitelji Ante Vegara se intenzivira u ljetu 1972. godine nakon “Akcije Feniks 72” odnosno upada dvadesetak pripadnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, u kojoj je njegov stariji sin Pavo bio jedan od vođa. Mostarska UDB-a odmah je zatvorila oca Antu i tada 20-godišnjeg Nediljka. Strašnom je maltretiranju bila izložena i Nediljkova majka Anđa i najmlađi brat Jerko, kao i tek devetogodišnja sestra Rosa.

Progon je predvodio susjed Rade Vukojević, UDB-aš koji u svojoj karijeri, osim životinjskog maltretiranje obitelji Vegar, ostaje zapamćen i kao organizator atentata na Gojka Bošnjaka u Njemačkoj.

Mučenje u mostarskom zatvoru

„Dana 7. srpnja 1972., u poslijepodnevnim satima došli su u naše dvorište Stanko Lauc iz Vašarovića u civilu i Vlado Mišetić-Butarin iz Grabovnika u odori rezervne policije, vodeći iza sebe neke ljude u vojnoj odori. Lauc ih je postavio na stražu oko naše kuće a oca i mene je pozvao da idemo pred našu seosku školu i da tamo čekamo daljnje upute, ‘jer je opća mobilizacija’. Tamo su već bili okupljeni svi odrasli muškarci iz našega sela. Netko ih je razvodio na straže tako da su pred školom ostali samo stariji brat Rade Vukojevićeva Mirko,Stipe Puljić-Gutin, moj otac, ja i neka djeca. Ocu je netko rekao da može ići kući, jer je prestar, a ja da moram još pričekati. Pred sam mrak 7. srpnja 1972. došao je policijski auto. Na zadnjem sjedalu je bio moj otac s lisičinama na rukama. Mene su prozvali i također mi stavili lisičine na ruke te mi naredili da sjednem na mjesto suvozača. Odveli su nas u ljubuški zatvor. Kod mene u ćeliju je došao Rade Vukojević i pitao me znam li što se događa. Rekao sam mu da sam čuo, ali ne znam je li istina. On je tada počeo vikati i pitati me da mu kažem gdje je Pavo, ‘jer će tako i tako biti ubijen’.

Tu istu večer su mi na ruke stavili lisičine i izveli me van, pred policijsku postaju. To isto su uradili i s mojim ocem. A onda su nas, u pratnji udbaša Kreše Šimića, proveli u mostarski zatvor. Mene su držali u ćeliji br. 52, a oca u br. 53. Ispitivali su nas i tukli palicama. Čuo sam kako tuku oca i kako on jauče. Svašta sam prošao u životu, ali to su mi bili najteži trenuci.“

Bijeg u Njemačku

Polovicom devetog mjeseca otvorio je stražar vrata ćelije i pozvao me da izađem jer mi je stigla posjeta. Izašao sam do stražarske sobe i imao što vidjeti. Tamo je bio Rade Vukojević. Kad me je ugledao skočio je sa stolice kao da se silno raduje što me vidi i počeo me grliti. Zapanjilo me je njegovo ponašanje pa sam samo promrmljao: ‘Rade, je li itko od mojih živ?’ Na to je govorio: ‘Prčija te Isus, što si uzima advokata? Ćaća ti je mora prodati kravu da ga plati’. Zatim je dodao: ‘Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto bolestan’. To me je šokiralo.

Kasnije sam saznao da su, po nalogu Rade Vukojevića, bili uhitili i moga 17-godišnjeg brata Jerku. Optužili su ga da je u obližnjoj prodavaonici kupovao konzerve za Pavu, a on ih je kupovao da bi prehranio sebe i desetogodišnju sestru Rosu, s kojom je ostao sam kod kuće.

Suradnja s UDB-om

Po izlasku iz zatvora Nediljko je otpočeo pripreme za bijeg iz Jugoslavije. No, da bi dobio putovnicu, nakon silnog zlostavljanja već spomenutog Rade Vukojevića, potpisao je suradnju UDB-om. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i odmah zatražio politički azil. Njemački Hrvati su znali tko je, čiji je sin i čiji je brat. Otvoreno je svima rekao da je potpisao suradnju s UBD-om kako bi mogao pobjeći iz Jugoslavije u koju se više nije vraćao. To su u Njemačkoj ali i u cijeloj emigraciji svi znali.

U njemačkoj se povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u i obvezao se na beskompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub. Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Vegara za svog najpovjerljivijeg pratitelja i neke vrste čuvara.

Kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu njemačka je policija bila uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnog posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. Ubojstvo Brune Bušića samo je učvrstio Nećakovu odlučnost da se nastavi boriti protiv Jugoslavije. Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na konfidente jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja 90-tih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u njemačkim zatvorima.

Zašto napad na Vegara?

U jednom članku o ovoj temi Marko Marković se pita zašto ga je Roman Leljak, koji je sve ovo znao, koji je znao kako se i zašto Nedin potpis našao na suradničkom kartonu zloglasnog Rade Vukojevića, ipak javno prozvao. Nema nikakve sumnje kako je Leljak iznimno zaslužan za opću demontažu jugo boljševičkog sustava, s posebnim naglaskom na zloglasnu UDB-u, i da kao takav zaslužuje naše veliko poštovanje. No, mnogi su mu silno zamjerili što je prozvao pokojnog čovjeka koji se ne može braniti. On, Nećak pokojni, ne može, ali ni ne treba, zaključuje Marković. Ima dovoljno prijatelja i poštovatelja iz Četvrte splitske, iz Specijalne postrojbe Ante Gotovine, iz Alfi, iz Radmanovih Mlinica iz brojnih dragovoljačkih postrojba, Hrvata.

Svaki iskreni hrvatski domoljub vrlo je teško doživio napad na Nediljika Vegara i njegovo proglašenje suradnikom UBD-e. Poglavito što pouzdano znamo da je i Roman Leljak znao da je to laž. Da, to je bila prokleto velika laž!

A ja sam siguran kako se Nećak na Leljaka ne bi naljutio. Lijepo bi mu objasnio kako je njegov potpis na kartonu UDB-e bio, ništa drugo, nego početak njegove dosljednosti. Koja traje. Nedo nije bio samo vojnik, on spada i u politiku, naravno. Ali u one političare koji u Hrvatskoj ne postoje godinama. On ne spada u ove svakodnevne stranačke ili strančarske političare. On politici sudi, presuđuje joj. A ne da je on u njoj.

Nećaku tamo gore želim sve najbolje. Njegova će divna duša sada moći letjeti gdje god želi i vidjeti sve. I želim mu da u Hrvatskoj i Herceg Bosni nađe ono što je cijelog života tražio. Divni čovječe, nadam se da se ne ljutiš što nisam pročitao onu knjigu, s dobrim pričama, koju si mi dao na rastanku u tvome stanu. Uostalom, sve što znam o tebi ionako je puno veća priča od bilo koje priče i bilo koje knjige na svijetu.

Prije svoje smrti Vlado Gotovac je napisao: Htio sam nešto učiniti za Domovinu. Ali, probudio sam se. Izgovarajući slučajne riječi, Bolje je sanjati nego biti budan za Hrvatsku. A najbolje je to ne otkriti. Onda, skinuti zastavu, potpaliti vatru nad glavom, bezbrižan prema plamenu otići, tamo gdje tragovi ne ostaju..... Hvala ti!

 

Napomena: Korišteni dijelovi članka Marka Markovića „Nedo Vegar bio je sveti čovjek!Kako se zbog njega teško osramotio Roman Leljak“

1493061119 - 24.04.2017 21:11:59