Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Autoritarna ljevica želi mijenjati pravila parlamentarne demokracije

Napad na predsjednicu Republike govori o tome da su u SDP-u i u medijima vjernima toj stranci svjesni da će HDZ biti pobjednik parlamentarnih izbora 8. studenoga te da na svaki način nastoje spriječiti pravo pobjednika da okupi većinu

Godine 1992. Izrael je uveo neposredan izbor premijera i takvi su izbori održani samo tri puta: 1996, 1999. i 2001. Nakon toga neposredni je izbor premijera napušten, jer sustav nije dao očekivani rezultat – uspostavljanje veće stabilnosti vlade. Naime, izraelski stranački sustav je visoko fragmentiran, a primjena razmjernog sustava s jednom izbornom jedinicom i izrazito niskim izbornim pragom, od samo dva posto, omogućavao je malim strankama da sudjeluju u parlamentarnoj areni. Valja reći da neposredan izbor predsjednika vlade, koji je primjenjivan samo u Izraelu u trima izbornim ciklusima, bitno odstupa od načela funkcioniranja sustava parlamentarne vlade.

Temeljno je, naime, načelo sustava parlamentarne vlade da ona proizlazi iz parlamenta i ovisi o povjerenju parlamentarne većine. Njeni članovi čine kolektivno tijelo izvršne vlasti, a premijer je povijesno tek „prvi ministar“. Funkciju premijera baštinimo iz britanskoga političkog sustava. Osnovni je rezultat revolucije iz 1688. bio da Engleskom vlada „kralj u Parlamentu“, pa je, budući da više nije mogao donositi samostalne odluke, kralj morao uspostaviti tijelo koje mu je omogućavalo vladavinu. To je tijelo bio kabinet, koji je proizlazio iz parlamenta. Kad je hanoveranska dinastija s Georgeom I. godine 1714. preuzela prijestol (a novi je kralj slabo vladao engleskim i dosađivao se na sjednicama kabineta), uspostavljena je praksa da kralj ne sudjeluje u njegovu radu, nego da ga jedan od ministara - koji je dobio naslov prvoga ministra (prime minister - premijer) - izvještava o radu i odlukama kabineta. Od položaja kraljeva izvjestitelja do ključnog nositelja izvršne vlasti protekao je dug evolucijski proces. U međuvremenu su političke stranke postale važnim elementom političkog sustava, a nakon Drugoga svjetskog rata, od usvajanja Ustava SR Njemačke, one postaju i formalnim dijelom ustavnog poretka znatnog dijela parlamentarnih demokracija.

Budući da se - osim u tri spomenuta izraelska izborna ciklusa - u sustavu parlamentarne vlade premijer bira posredno, a da je on ključni nosilac izvršne vlasti u zemlji, uspostavilo se pravilo da na parlamentarnim izborima kandidatima za premijera uvijek smatraju šefovi dviju najvećih političkih stranaka. Tek su rijetki izuzeci od tog pravila. Tako je u listopadu 1998. godine, nakon socijaldemokratske pobjede, za njemačkog kancelara bio izabran Gerhard Schröder, iako je karizmatični Oskar Lafontaine, predvodnik stranačkog krila „tvrdih ljevičara“ bio predsjednik stranke. Uskoro se pokazalo da lukavstvo, koje je trebalo pomiriti odnose dviju stranačkih struja, „ne drži vodu“, pa je Lafontaine već u ožujku iduće godine podnio ostavke i na mjesto predsjednika stranke, i na mjesto ministra u Schröderovoj vladi, a poslije je i napustio SPD.

Logika sustava parlamentarne vlade nameće da šef najveće stranke vladajuće koalicije preuzima i odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću. Nije vjerojatno da bi bez upravljanja pobjedničkom strankom netko mogao zauzeti premijerski položaj, niti da bi najveća stranka vladajuće koalicije mogla nekome drugom - bilo lideru, bilo kandidatu neke manje stranke - prepustiti premijerski mandat, dakle, mandat za sastavljanje kolektivnog tijela izvršne vlasti i upravljanja njime u četverogodišnjem mandatnom razdoblju. Tek su rijetke situacije kad postoji određena vjerojatnost da bi netko tko nije šef jedne od dviju najvećih parlamentarnih stranaka preuzeo premijersku poziciju. Jedna od mogućnosti je da, kad nakon parlamentarnih izbora ne uspije formiranje većine, predsjednik republike mora raspustiti parlament i raspisati nove izbore, on imenuje nestranačku vladu. Takvoj je vladi mandat formalno vrlo ograničen i traje samo do održavanja novih izbora i formiranja većine nakon njih, ali se u uvjetima političke nestabilnosti može i oduljiti. U Hrvatskoj takva opcija ne dolazi u obzir s obzirom na reljef ovdašnje stranačke arene, u kojem je izvjesno da će stranka koja osvoji relativnu većinu glasova i mandata na izborima redovito uspjeti formirati i parlamentarnu većinu i sastaviti vladu. Stoga nije vjerojatno niti to da bi u parlamentu, dogovorom ključnih političkih aktera moglo doći do formiranja manjinske vlade ili ekspertne vlade s jasno vremenski ograničenim mandatom i definiranim ciljevima.

U sustavu parlamentarne vlade predstavnik suvereniteta, dakle, kralj ili predsjednik republike, načelno povjerava mandat za sastavljanje vlade. Pravilo je da pravo da pokuša sastaviti vladu prvi dobiva relativni izborni pobjednik, vođa stranke ili koalicije koja je osvojila najviše mandata, a da tek ako on ne bi bio uspješan u tom pokušaju, mandat  dobiva drugi kandidat. Tako je i prema hrvatskom Ustavu, koji u članku 110. definira proces sastavljanja Vlade. Prema tom članku osoba, koja je od Predsjednika dobila mandat za sastavljanje Vlade, mora, u roku od 30 dana, Saboru predstaviti program Vlade i njene članove te zatražiti glasovanje o povjerenju. Članak 111. određuje da Predsjednik može mandataru produljiti mandat za još 30 dana ako ovaj u prvih 30 dana ne uspije sastaviti Vladu, ali ako mu to ne uspije niti u drugom mjesecu, tada Predsjednik mora povjeriti mandat nekom drugom.

Članak 75, pak, samo nabraja ustavne dužnosti predsjednika Republike i ondje navodi da on „povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika“. Dakle, Ustav kao konstitucionalnu obvezu ne spominje ono što je predsjednik Mesić pretvorio u „ustavni običaj“, dakle, „prikupljanje potpisa potpore zastupnika“. Predsjednik, odnosno sada predsjednica Grabar-Kitarović, obvezana je demokratskim običajem da mandat za sastavljanje vlade povjeri relativnom pobjedniku izbora, ali prije toga mora konzultacijama provjeriti postoje li pretpostavke da vođa koalicije, koja je osvojila najviše glasova, doista i uspije formirati parlamentarnu većinu. Ako bi se pokazalo da svi vođe parlamentarnih frakcija eksplicitno odbiju bilo kakvu suradnju s relativnim pobjednikom, onda bi se Predsjednica mogla odlučiti mandat povjeriti vođi druge frakcije po snazi.

Potpisi potpore pojavili su se u srpnju 2002. godine, nakon što je prva Račanova Vlada podnijela ostavku, zbog HSLS-ova napuštanja koalicije. Tada je premijeru Račanu bilo važno dokazati da i dalje ima većinu i na konzultacije kod Predsjednika otišao je s listom potpisa većine parlamentarnih zastupnika kako bi se proces ponovnog dodjeljivanja mandata njemu maksimalno ubrzao. Predsjednik Mesić pokušao je nastaviti tradiciju, ali je 2003. na kraju povjerio mandat za sastavljanje vlade Ivi Sanaderu, a da mu ovaj nije predao potpise apsolutne većine zastupnika. Daleko osjetljivija igra bila je ona 2007. godine, kad je dio Ureda Predsjednika pokušao postizborno poraz Zorana Milanovića i njegovog SDP-a pretvoriti u pobjedu. Nekoliko dana nakon izbora predsjednik Mesić u toj je igri odgađao povjeravanje mandata Sanaderu, u međuvremenu je SDP-ov kandidat za premijera na tim izborima, Ljubo Jurčić, smijenjen s pozicije kandidata za mandatara, a njegovu je ulogu neuspješno preuzeo Milanović, ali je na kraju predsjednik Mesić ipak Sanaderu povjerio mandat za sastavljanje Vlade.

Napad na predsjednicu Republike, što ga je nedavno pokrenuo SDP, najprije posredstvom vjernih pristaša u medijima, a nakon toga i izjavama navodnih ustavnih eksperata iz vlastitih redova, kojim se nastoji ograničiti Predsjedničino pravo da mandat za sastavljanje vlade povjeri na osnovu izbornog rezultata i konzultacija s vođama parlamentarnih frakcija i konstitutivnim se proglašava nekakvo „skupljanje potpisa“, govori o tome da su u SDP-u i u medijima vjernima toj stranci svjesni da će HDZ biti pobjednik parlamentarnih izbora 8. studenoga te da na svaki način nastoje spriječiti legitimno pravo izbornog pobjednika da prvi, na jedini legitiman način na koji se to može raditi u sustavu parlamentarne vlade, s dobivenim mandatom za sastavljanje većine i buduće Vlade, pokuša okupiti parlamentarnu većinu.

Činjenica da isti akter već drugi put sanja o tome kako bi poraz na izborima mogao pretvoriti u pobjedu, i da je zbog toga spreman pokrenuti javnu kampanju za naknadnu promjenu izbornih pravila, odnosno za odustajanje od temeljnih pravila parlamentarne demokracije, govori o niskoj parlamentarnoj kulturi najveće stranke lijeve koalicije, ali i o nedemokratičnosti i autoritarnosti naše lijeve političke javnosti.

1498275706 - 24.06.2017 05:41:46