Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
PRAVILA POLITIČKE IGRE

Analiza: Zašto predsjednik ponovo napada trilateralu i euroatlantizam

Politika se i dalje zasniva samo na „zajedništvu“ balkanskog regiona, što god to značilo, a ne čini nikakav napor prema uključenju u višegradsku skupinu i snaženje euroatlantskih veza

Sadašnji predsjednik Ivo Josipović u predizbornoj kampanji za naredni predsjednički mandat svojoj jedinoj relevantnoj protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović zamjera navodno licemjerje, jer da „govori protiv suradnje sa Srbijom i zajedništva, a istaknuta je članica Trilateralne komisije“.

Nije razumljivo što je ovime predsjednik Josipović htio reći, ali je uočljivo da on ili nastoji jeftinom demagogijom zavoditi birače i preokretati smisao primjedaba na njegovu politiku, ili pak uopće ne razumije temelje vođenja vanjske politike u okvirima Europske unije i euroatlantskih struktura. Većina hrvatskih građana, nakon godine i pol hrvatskog članstva u EU, ne osjeća dobrobiti tog članstva, a ostvarivanjem temeljnoga zajedničkog cilja, što su ga godinama isticale sve demokratske političke opcije u Hrvatskoj, naša zemlja nije bitno promijenila i unaprijedila svoju međunarodno-političku situaciju.


Predsjednik Josipović svojom vanjskom politikom ni na koji način nije „poentirao“ činjenicu da nakon 1. srpnja prošle godine u političkom smislu Hrvatska više nije dio paketa „zapadnog Balkana“, a njegova politika se i dalje zasniva samo na „zajedništvu“, što god to značilo, u balkanskoj regiji. Taj zapadni Balkan za Europsku je uniju područje na koje se odnosi zajednička europska politika dobrosusjedstva, a temeljni cilj te politike je stabilizacija i demokratizacija tog prostora. Kao novoj članici EU, Hrvatskoj se otvarao prostor suradnje u srednjoeuropskoj regiji, preciznije mogućnost pridruživanja Višegradskoj skupini. Višegradska skupina, koju čine Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska, bila je najuporniji hrvatski saveznik u razdoblju završetka pristupnih pregovora. Oni su okončani 30. lipnja 2011, između ostaloga, zahvaljujući angažmanu mađarskog predsjedništva, a štafetnu palicu promotora hrvatskih interesa u EU u drugom je polugodištu te godine preuzela Poljska koja se, kao predsjedavajuća Uniji, posvetila pripremi hrvatskog Ugovora o pristupanju EU.


Da ne razumije značenje srednjoeuropske suradnje i utjecaj Višegradske skupine, koja prije svakog summita Europskog vijeća međusobno usklađuje interese, a u Vijeću ima jednako glasova kao dvije europske velesile - Francuska i Njemačka - zajedno, Josipović je na žalostan način pokazao već u travnju 2010, na samom početku svog mandata. Naime, 10. travnja 2010. poljski predsjednik Lech Kaczynski poginuo je u avionskoj nesreći, zajedno sa skupinom visokih državnih i vojnih funkcionara, leteći na komemoraciju u Katinskoj šumi. U jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske palo je u sovjetsko zarobljeništvo, a prema zapovjedi Staljina i politbiroa Sovjetske komunističke partije pripadnici poljske intelektualne i vojne elite pobijeni su i zakopani u masovnoj grobnici u Katinskoj šumi. U travnju 2010., poljska se tragedija ponovila. Travanj 2010. bio je razdoblje u erupcije vulkana u Finskoj, zbog kojeg je bio obustavljen avionski promet nad Europom, pa je hrvatski Predsjednik zbog vlastita komoditeta otkazao odlazak na sprovod poljskome Predsjedniku. Za razliku od hrvatskoga, tadašnji slovenski Predsjednik Danilo Türk, svjestan simboličnoga značenja tragedije, ali i važnosti solidarnosti među srednjoeuropskim državama i narodima, na sprovod je otputovao automobilom.


Kao što ne razumije značenje solidarnosti među srednjoeuropskim državama, predsjednik Josipović ne razumije niti temeljna načela euroatlantizma, pa o Trilateralnoj komisiji govori kao da se radi o nekakvom obliku „institucionalizacije balkanskog zajedništva“. Trilateralna je komisija, međutim, nevladina i nestranačka organizacija, svojevrstan diskusijski klub, kojem je cilj poticanje „zajedništva“ Europe, Sjeverne Amerike i Japana. Trilaterala djeluje od 1973. godine, organizirana je u tri ogranka - europski, američki i azijski, a u studenome ove godine u Beogradu je bila organizirana trodnevna konferencija europskog ogranka Trilaterale. Svi su ozbiljni analitičari taj euroatlantski skup u Beogradu prepoznali kao antipod posjetu Vladimira Putina Beogradu i cirkusu s vojnom paradom organiziranom za njega, petnaestak dana prije ovog skupa. Druga važna konstatacija, koja se vezala uz konferenciju europskog ogranka Trilateralne komisije, bila je činjenica da se ondje Hrvatsku nije tretiralo kao dio balkanske regije. Trilaterala je konferencijom u Beogradu pokušala postaviti reper u Beogradu i potaknuti raspravu o euroatlantizmu u Srbiji.


Hrvatski je interes da se Srbija uključi i u europsku integraciju i u euroatlantske strukture. Oni koji nešto znaju o EU, znaju i to da je europska integracija započela kao proces izgradnje mira nakon Drugoga svjetskog rata, dakle, kao mirovni projekt. Ekonomska i politička suradnja, stvaranje kompatibilnih ekonomskih i političkih sustava i njihova integracija bile su pokrenute kako nikad više u Europi ne bi moglo doći do rata među državama. NATO je bio sustav suprotstavljanja ekspanzionizmu sovjetske Rusije, ali je za svoje članice isto tako funkcionirao kao mirovni savez, pa unatoč međusobnim napetostima nikad nije došlo do sukoba među zemljama članicama euroatlantskog savezništva. Trilaterala samo naglašava, potiče i širi te temeljne vrijednosti.


Hrvatski je interes da Srbija što prije postane članicom EU, ali da pritom ispuni i sve uvjete koje je i Hrvatska morala ispuniti tijekom svog procesa europske integracije, a bilo bi joj u interesu i to da u Srbiji prevlada odluka o pristupanju euroatlantskim strukturama. Na taj bi način konačno otpala opasnost od toga da hrvatske granice funkcioniraju kao vanjske granice i Europske unije i NATO saveza. Moguće je, doduše, ostvarivati određene dobiti od rubne pozicije, ali odmicanje ruba Saveza sa svojih granica za svaku zemlju donosi daleko veće dobiti. Hrvatskoj, međutim, nije u interesu da bilo koja nova članica pristupa bilo EU, bilo NATO-u, a da prije toga nije provela reforme i iz svog političkog života isključila elemente staroga autoritarnog režima, koji je na ovim prostorima generirao rat i pokušaj ekspanzije na susjedne države.


Za razliku od politike svojevrsne neutralnosti, zanemarivanja euroatlantizma i izgradnje nekakvoga „regionalnog zajedništva“, što je bila osnova Josipovićeve vanjske politike, Hrvatskoj treba jasna politika europske suradnje, povezivanja Hrvatske u saveze Srednje Europe, jačanje suradnje s Njemačkom i Austrijom, i dosljedno provođenje politike euroatlantizma. Višegradska skupina danas je, prije svega, fokusirana na zajedničku energetsku politiku, a Hrvatska samo kao dio Višegradskog paketa može ostvariti svoju ulogu energetskog čvorišta Europe. Osim za Mađarsku, Slovačku i Češku, uz povezivanje s Poljskom, ona to može biti i za Ukrajinu na istoku, ali i za BiH, Srbiju, Sloveniju i Austriju. Takva politika kompatibilna je s vrijednostima koje promovira Trilateralna komisija, a „balkansko zajedništvo“ dio je neke posve druge ideologije.

1493304486 - 27.04.2017 16:48:06